***love story***
29. Juni. Utorak. 36 stepeni. Vrućina ubija. Sjedila je sama na klupi i čekala jaranicu. Ponovo je kasnila više od 10 minuta. Utonula u svoje misli nije ni primjećivala ljude koji su prolazili. Par njih je pozdravilo, a ona je nezaineteresirano mahnula rukom u znak pozdrava. Vidjevši da jaranica kasni već dugih 15 minuta, pogledala je u pravcu odakle je trebala doći i vidjela Njega. Sa prijateljem je dolazio prema istom objektu gdje je i ona pošla. Srce je počelo snažno da lupa, dah ionako suh od vrućine počeo je da se gubi, nije mogla da diše. Prošlo je više od mjesec dana otkako ga nije vidjela, i počela je vjerovati da joj ne znači toliko. No sad, sva njena uvjerenja su pala u vodu. Prelijep kao i uvijek, bio je sve bliže. Iz daljine se čuo uzvik njene prijateljice koja je konačno odlučila da dođe. Išla je odmah iza njih, međutim ona je primjećivala samo njega. Ipak, puna ponosa okrenula je glavu na drugu stranu, stavila slušalice u uši i pokušala se prepustiti ritmu muzike. Odjednom, nečija ruka joj promrsi kosu. Naglo je otvorila oči i vidjela njega, na samo 20ak centimetara ispred nje. Iako je srce luđački lupalo, pokušala se pribrati. Nakon par sekundi neprestanog gledanja i šutnje, progovorila je:
Šta hoćeš? Otkud ti pravo da to uradiš? Zar te nisu...
Nije uspjela da završi. Njene riječi je prekinuo poljupcem kojem se nije opirala. Razum je govorio da se mora oduprijeti, da ga mora odgurnuti od sebe, ali srce. Ono nije dalo da ponos prekine taj predivni trenutak i na kraju se prepustila. Ionako nije imalo smisla opirati se njegovim snažnim rukama oko njenog struka. Privlačio je sve bliže sebi, poljubac je postajao snažniji i snažniji. Osjećala je kao da on želi nadoknaditi sve što su do tada propustili. Ali ipak je razum ubijedio srce i ona ga je odgurnula od sebe:
Pa dobro šta je s tobom? Jel ti stvarno misliš da možeš tako sa mnom? Otkud ti pravo da me ljubiš?
Iznenadio se. Nije to bila reakcija koju je očekivao. Oči mu se odjednom napuniše zbunjenošću i tugom. Nije želio da ovako završi. Vidjela je tugu u njegovim lijepim smeđim očima, nije mogla da je podnese. Kako bi popravila situaciju, reče:
Al' ipak je bilo lijepo...
Tada se nasmijao, iskreno i nježno. Odavno nije vidjela taj smijeh na njegovim usnama i bila je presretna. Njene zelene oči caklile su se, ispunjene njime. Nije mogla prestati da ga gleda.
Prelijepa si... – rekao je tihim, nježnim glasom kao da se boji da prekine svetu tišinu koja je vladala među njima. Ona nije rekla ništa. Nije imala snage. Koljena su joj klecala, nije mogla vjerovati da on, ljubav njenog života to govori njoj. Ipak se nasmijala, najbolje što je mogla.
Misli su joj bile uzburkane i nije mogla da shvati šta ustvari osjeća, želi li ga još uvijek ili ne. On je odlučio za nju. Ponovo je poljubio nježnim, laganim poljupcem koji je uništio svaku njenu sumnju. Stavio je ruku oko njenog struka i privukao je bliže. Kroz poljubac joj reče:
Da mi ne pobjegneš...
Drugom rukom je prolazio kroz njenu kosu i milovao je. Ona je bila izgubljena, ali je uživala. Stavila je ruke oko njegovog vrata i rekla mu:
Nikad ti neću pobjeći...
Ljubili su se bez prestanka. Nisu primjećivali da su bili predmet zanimacije ostalih ljudi, njenih i njegovih prijatelja koji su sa srećom u očima gledali u njih. Odjednom su prestali i zbunjeno se odmakli jedno od drugog. Gledali su postiđeno ljude oko njih. Ali ipak, njegov prijatelj, oduvijek šašav reče:
Konačno! Ma samo vi nastavite, nećemo vam više smetati. Idemo mi odavde, a vama nek je sretno.
I odveo ih je sve, a oni su ostali sami. Gledali su se, zagrlio je i poljubio ponovo.
Mislim da je vrijeme da ti i ja konačno priznamo neke stvari... – rekao joj je.
Tako zagrljeni krenuli su niz stepenice u novu, sretniju budućnost za njih dvoje. Sreća je kucala na vrata, trebalo ih je samo otvoriti. Oni su bili spremni pustiti je unutra.
made by: stAnger
P.S. Majra, hvala ti puno puno!! 
